Stanište bijelog tartufa u Istri: tlo, voda i dolina Mirne

Najjači lokalni dokaz je pedološki: usporedba tala u Motovunskoj šumi pokazala je da plodni tereni dijele alkalnu reakciju, vlagu i vrlo dobru drenažu s prozračivanjem — niti presušena niti zamokrena tla ne rađaju. To je prva studija koja je kod bijelog tartufa dokumentirala osjetljivost na promjenu vodnog režima u jednoj šumi.

Međunarodni okvir potvrđuje istu logiku: meta-studija 231 dokumentiranih nalazišta u južnoj i jugoistočnoj Europi — od kojih su tri četvrtine izvan Pijemonta — opisuje omotač tala od pH oko 6,4 do 8,7 s visokom makroporoznošću i karbonatnim sedimentima, uz izričit spomen Istre. Staništa nastaju na tlovima oblikovanim poplavama i klizištima, što objašnjava zašto su riječne doline i podnožja fliša toliko važna.

Hrvatska šumarska literatura bilježi da se tartufi najintenzivnije sakupljaju upravo u istarskim šumama, a strategija županije za središnju i sjevernu Istru navodi fliš i riječne doline kao najintenzivnije područje. Ta tri neovisna sloja — tlo, međunarodna sinteza, nacionalna i županijska praksa — slažu se u istom smjeru.

Vegetacija sada zatvara sliku: snimanje duž donje Mirne dokumentira naplavne tvrde šume u dvjema trakama — šumarike uskolisnog jasena na najnižim, poplavnim položajima te mješovite sastojine hrasta lužnjaka, poljskog jasena, malolisnog brijesta i graba na višim terenima s visokom podzemnom vodom — među njima i rodovi hrast i grab, koji stoje na znanstveno utvrđenom popisu domaćina bijelog tartufa. Kao i svaki drugi sloj, ni ova studija ne pokazuje pojedino nalazište; sužava kakvo tlo uopće može nositi vrstu.